|
"Neka
bude zaboravljena desnica moja, ako te zaboravim Sveti grade Jerusalime." To
su riječi, draga braćo, koje su pjevali Jevreji, izabrani Božji narod, nalazeći
se u Vavilonskom ropstvu. Odvedeni su bili u ropstvo od bezbožnog cara Navuhodonosora,
gdje su ostali 70 godina. Sjećajući se svojih ognjišta, svojih domova, Svetoga
grada Jerusalima, svetoga hrama u tome gradu i svetinje Gospodnje, oni su pjevali
tu pjesmu. Prorok je zapisao: "Neka bude zaboravljena desnica moja, ako te zaboravim
Jerusalime!" Evo i danas, naš narod svetosavski, poput drevnih Jevreja, govori
istu pjesmu: neka bude zaboravljena desnica moja, ako te zaboravim, sveti Jerusalime
moj, Kosovo moje i Metohijo moja. Ono što je za jevrejski narod bio sveti grad
Jerusalim, to je za naš narod Pećka patrijaršija, Sveti Dečani, Gračanica, Bogorodica
Ljeviška i druge bezbrojne svetinje zasijane po kosovskometohijskoj zemlji.
Ima ih koliko i zvijezda na nebu. Tih divnih i velikih svetinja, oko kojih smo
se mi sabirali vjekovima, oko kojih su se sabirali naši preci, koji su ih gradili,
u kojima su se sahranjivali naši kraljevi, naši arhiepiskopi i naši patrijarsi.
To je naš sveti grad Jerusalim. Danas ga se mi sjećamo ma gdje bili i ma gdje
se nalazili. I kao što se onaj prvi izabrani Božji narod, jevrejski, poslije
70 godina izgnanstva i zarobljeništva vratio i obnovio svoj Sveti grad i obnovio
sveti hram u Jerusalimu i kao što je taj isti narod i prije toga boraveći u
ropstvu 400 godina u Egiptu, po pozivu Božijem pošto se pokajao, na čelu sa
Mojsijem zakonodavcem i prorokom, došao u zemlju obećanu koju mu je obećao Bog,
provevši prethodnih 40 godina u lutanju po pustinji, tako i naš narod, ako Bog
da, opstaje i vraća se svojim svetinjama i svome Svetome gradu Jerusalimu, svom
Kosovu i svojoj Metohiji.
Nisu
ovo prva progonstva i bježanija našeg naroda sa Kosova i Metohije. Kažu istoričari
da ih je bilo preko 20 od 1389. godine. Prva je bila poslije Maričke bitke,
druga poslije Kosovske bitke, treća početkom 15. vijeka, četvrta za vrijeme
Brankovića, peta 1444. godine, šesta 1453. godine, kada je palo srpsko carstvo,
pa onda ostale redom u 16. vijeku i dalje. Najstrašnija bježanija bila je 1690.
godine kada je Pećki patrijarh Arsenije Treći Čarnojević, sa 70 hiljada
familija izbjegao sa Kosova i Metohije krenuvši prema sjeveru preko Save i Dunava
do Budima i Beča. Svuda su ostajale kosti djece, žena i ljudi. Samo kod manastira
Žiče pobijeno je oko 30 hiljada. I danas postoji velika kosturnica stradalnika
i postradalih u toj strašnoj bježaniji, prvoj velikoj seobi sa ovih prostora
i sa juga. Zatim strašna seoba i gonjenje 1738. godine, za vrijeme znamenitog
patrijarha Arsenija Četvrtog Šakabente. Opet veliki pokolj i velika bježanija.
A onda redom, u 18. i 19. vijeku, samo treba pročitati ono što je zapisano,
o velikom stradanju roda našega, velikim izgonima i progonima. Dovoljno je pročitati
knjigu Uspomena Evstatija Popovića od 1812. do 1912. godine, pa da vidimo kako
je to veliko i strašno stradanje bilo. A među vama ima i onih koji su zapamtili
veliko stradanje od 1941. do 1945. godine, kada je preko 200 hiljada pravoslavnih
Srba sa Kosova i Metohije krenulo u nepovrat i izbjeglo odavde da spasi svoje
glave . Koliko ih je tek ovdje ostalo i svojim kostima osveštalo kosovskometohijsku
zemlju, poput onih koji su izginuli u bici na Kosovu i posle nje to samo Bog
znade. Tako je i ovo današnje izgnanje, progon i bježanija, samo jedna od tih
velikih naših bježanija u istoriji. Ipak, neprekidno, kao i onaj drevni izabrani
Božji narod, bježeći mi se uvijek iznova i vraćamo svojim ognjištima i svojim
svetinjama. Tako je to bilo evo već 600 godina, tako će to biti, ako Bog da,
i ubuduće.
Ono
zbog čega Bog dopušta da mi, ali i drugi zemaljski narodi, tako stradamo spada
u njegove velike i svete tajne. Danas smo čuli u riječi Božijoj iz Svetog Pisma,
da onoga koga Bog voli toga i kara. Otac koji voli svoga sina on ga kara ne
iz mržnje, nego baš zato što ga voli da bi ga ispravio, da bi ovaj postao bolji
nego što jeste. Tako biva i sa pojedinim ljudima i sa zemaljskim narodima. Bog
kara one koje voli, ali pritom ne zaboravlja njihove suze, njihove vapaje i
njihovu tugu. Kada se ljudi otuđe od Boga, otuđe od svetinje i od svetinja svoje
duše, onda Bog popušti na njih velika iskušenja, kao što je popustio i na nas
u ove dane na kraju 20. i početku 21. vijeka. Popušti Bog iskušenja ne zato
da bi nas uništio, nego da bi nas vratio svojoj Svetinji, da bi nas vratio našim
svetinjama. Ne treba izgubiti iz vida da smo mi narod koji je u ovom prošlom
vijeku jedan od naroda koji su najviše zanemarili i napustili svoje svetinje.
Zbog grijeha naših, zbog grijeha predaka naših, ali i da bi se proslavilo ime
Božje, Bog je popustio na nas ono što popušta i na druge ljude i narode. Otuda
i ovo što vidimo oko nas spaljeni domovi vaši, razorene, minirane svetinje i
hram koji ste ovdje gradili, razorena škola gdje su vaša djeca učila nauku.
Ovo što vidimo je veliko i strašno znamenje za nas. Velika opomena za nas, podsjetnik
da se probudimo i da se vratimo i Bogu i jedni drugima . Da se vratimo zakonu
Božjem. A zakon Božji nalaže da poštujemo jedni druge i svakog čovjeka, da poštujemo
svaki narod i svako stvorenje. To nam nalaže zakon Božji, a u isto vrijeme da
čuvamo svetinju svoju i da se nje držimo. Da se njoj vraćamo, da se njom osvećujemo
i da se njom prosvećujemo. Ako tako budemo radili, onda će nam Bog darovati
veliku i moć i snagu. Onda je Bog sa nama, a kada je Bog sa nama ko će protiv
nas.
Danas
proslavljamo velike mučenike Makaveje, majku Salomiju i sedam sinova njenih,
sličnih braći Jugovića i nju sličnu Jugovića majci. Eliazara proslavljamo prvosveštenika.
U teškim i tegobnim vremenima, tog prvog izabranog Božjeg naroda, Eliazar prvosveštenik,
majka Salomija i sedmoro njene djece, žrtvovali su sebe braneći svoj obraz,
svoju svetinju, i svoj sveti hram. Blagodareći tome jevrejski narod je i opstao
kroz istoriju. Nema veće ljubavi od one da život svoj neko položi za bližnje
svoje. Veliki Božji dar su i primjer svima nama braća Makaveji. Ono što bih
poželeo vama koji ste danas ovdje došli kao prve blagoslovene laste jeste da
vraćajući se na svoja ognjišta, obnovite svoje domove i da poslužite kao primjer
drugima da se i oni vrate na svetu kosovo-metohijsku zemlju. Predložio bih vam
takođe i blagoslovio da ovaj praznik svete braće Makaveja, velikih stradalnika
za istinu i pravdu Božju, bude za vas poseban dan, poseban sabor, kao što je
praznik i onaj dan koji slavi vaš hram koji će biti, ako Bog da, obnovljen.
Tako i ovaj današnji dan, dan svete braće Makaveja zapamtite, predajte ga i
prenesete svome potomstvu, da sveta braća Makaveji posluže i vama i nama i svima
kao primjer kako se brani ljudsko dostojanstvo, kako se brani svetinja, kako
se brani zakon Božji i kako se žrtvuje za pravdu Božju. Njih devetoro koji su
postradali, postali su svetionik Jevrejskom narodu. Treba da znate da se taj
narod koji je bio prognan sa svojih ognjišta, od 70-te godina poslije Hrista
pa sve do 1948. godine, poslije 2000 godina vratio svome gradu Jerusalimu i
eto danas ih ima preko pet miliona u Palestini, u Izraelu. Vratili su se zato
što su ostali vjerni svome proroku Mojsiju i njegovom zakonu, hramu svome jerusalimskom
i svojim svetinjama. Blagodareći upravo takvim primjerima kakvi su bili Makaveji,
koje mi danas proslavljamo, mi iste takve imamo i u našoj istoriji. Zar je nešto
drugo kosovski velikomučenik Lazar od Eleazara prvosveštenika koga danas proslavljamo?
Zar su drugačiji braća Jugovići od sedam braće Makaveja koji su sagoreli, žrtvujući
sebe za dostojanstvo svoga naroda, za svetinju i za ime Božje. Zar je majka
Jugovića i druge takve majke do Danice Milinčić i drugih koje
su svoje sinove sahranili u svetu kosovo-metohijsku zemlju, zar su drugačije
od majke Salomije koju mi danas ovdje proslavljamo i sedmoro braće njenih sinova.
Slična je istorija naša istoriji te svete porodice, drevne porodice, koja je
sebe žrtvovala za spasenje svoga naroda. Slična je i vaša sudbina, braćo. Sličan
je i vaš dolazak ovdje. I nek je blagosloven vaš dolazak. Nemojte da se pokolebate.
Da ne da Bog da se pokolebate. Vi ste ovdje došli i Sam Bog vas je poslao. Vi
trebate ovoj zemlji. Ova zemlja treba vama. Vi trebate i ovom drugom narodu
koji ovdje živi zajedno sa vama. Vi trebate ovim svetinjama. Vi trebate svom
potomstvu. Eto nedavno ste otišli sa ove zemlje, pre nekoliko godina. Pogledajte
kakva je pustolina postala. Ova zemlja vapije za vama. Za vašim rukama vapije
ova zemlja. Nijeste prvi bjegunci i izbjeglice. Nijeste ni prvi koji se vraćate.
Ja vam rekoh, preko 20 bježanija je bilo. I uvijek iznova smo se vraćali. I
vraćaćemo se. Dokle bude bilo sunca i mjeseca. I nema sile, ni nebeske ni zemaljske,
koja može da nas odvoji od naše Pećke patrijaršije, od naših Dečana, od naše
Gračanice. Sramno bi bilo da ostane Sveti kralj Stefan Dečanski bez naroda svoga.
Eno ga on ostao vjeran i nije se pokrenuo sa svete kosovske zemlje. I kaluđeri
oko njega. Nijesu moćnije ove starice monahinje u Pećkoj patrijaršiji od vas
Srba pravoslavnih. One nijesu otišle iz Pećke patrijaršije. I to treba da bude
svima vama znamenje. Ako su te starice bile spremne da ostanu, da čuvaju grobove
i mošti svojih arhiepiskopa i patrijaraha, šta tek treba vi da radite? Ako mati
Anastasija u Deviču sa pet-šest sestara svojih stoji i čuva sveti ćivot Svetog
Joanikija Devičkog, šta treba vi da činite? Šta drugo nego da se vratite svojim
svetinjama i grobovima svojih predaka. Kome groblja da ostavite? Onaj koji grobove
ostavi taj nema budućnosti i nema sreće Božje. Kome da ostavite svoje svetinje?
Vaš dolazak ovdje je blagoslov za ovu zemlju, vaš povratak je blagoslov i za
drugi albanski narod koji ovdje živi. Neka i njima Bog podari razuma i mudrosti.
Jer da smo imali razuma i jedni i drugi ne bi danas došli ovi moćnici svijetski
ovdje da nas mire i da međ' nama oni posreduju. Zar ne bi mogli da živimo kako
ljudi žive jedni sa drugima u miru i slozi? Velike nesreće su prolazile preko
ovih prostora i prelamale se preko sudbina svih onih koji žive na ovim prostorima.
Ali sve te nesreće nijesu ništa drugo nego su kao što već rekosmo karanje Božje,
budilnik kojim nas Bog budi za istinsko dostojanstvo i za istinski način života.
I dobro je da čujemo taj budilnik i da se konačno probudimo.
Onaj
ko pretrpi do kraja, blago njemu. Pričao nam je Njegova Svetost Patrijarh srpski
Pavle, dok je bio raško-prizrenski episkop, kako mu je pripovijedao jedan stari
Kosovac. U Uroševcu, tamo, krajem onog 19. vijeka, kad su, moguće je, vremena
bila još gora nego ova današnja, u vrijeme moćne Otomanske imperije, kad su
Turci i poturčeni Arnauti ubijali, klali, uništavali i gazili srpski narod,
svi iz njihove zadruge bili su riješili, a 60 ih je u zadruzi bilo, da bježe
negdje prema centralnoj Srbiji. Nisu mogli više podnositi: jednu djevojku nam
ukradoše, pričao je Kosovac, jednog mladića nam ubiše, usjeve nam pogaziše i
stoku nam zaplijeniše. Prije nego su krenuli, međutim, stariji ljudi odoše u
Uroševac kod sveštenika da pitaju: šta da radimo? A stari sveštenik će reći:
"Braćo, strpite se, pričekajte. Ima nade u Boga. "Dokle da trpimo, trpjeli smo
500 godina." Dokle dalje, oče? Ne piše li, kaže im sveštenik, u Svetom pismu,
"ko pretrpi do kraja, taj će se spasiti"? Da pretrpimo, daće Bog." Starci se
zgledali, kaže, hajde da ga poslušamo i ovoga puta. Da ostanemo. I ostadosmo.
I ne prođe nekoliko godina, dođe do slobode i do oslobođenja 1912. godine. Pa
onda kažu starci: "- vidiš da ga ne poslušasmo, mogli smo izgubiti svih 500
godina koje smo trpjeli, ne samo ovo što sada trpimo." Tako je mudri taj Kosovac
zapamtio i prenio Vladici to divno predanje koje je i za nas poučno. Blago onome
ko pretrpi do kraja, taj će se jedini spasiti. Vi ste se, evo hvala Bogu, vratili
ovdje. Daće Bog snage da se obnove ovi vaši domovi. Daće Bog da vašim primjerom
krenu i drugi koju su pobjegli sa svojih ognjišta i rasuli se po svijetu. Daće
Bog da se obnove naše svetinje, ali prije svega i iznad svega mi moramo da ojačamo
vjeru. Da ojačamo u sebi duhovnu, moralnu snagu, da se moralno obnovimo. I kao
pojedinci i kao narod. Da obnovimo poštovanje prema svim ljudima, prema komšijama,
prema drugom narodu koji ovdje živi. Da obnovimo svoje duše, da bi onda mogli
da obnovimo i svoje svetinje i svoje domove. Pouka nam je i ovaj današnji praznik
Svete braće Makaveja i Časnog Krsta koji proslavljamo. Krst je sila i znamenje,
krst je spasenje. Časni, Sveti, Božji krst je primjer da vaskrsenja ne biva
bez smrti. Samo oni koji istinski postradaju znaju šta je nošenje krsta i samo
oni mogu pomoći sebi i drugima da se vrate svojim izvorištima, svojim temeljima,
da grade svoju pravu i istinsku budućnost. Neka bi Gospod svima nama i svima
koji žive na ovoj zemlji dao snage za to. Bog je dao dovoljno zemlje i za jedne
i za druge. Isto sunce nas grije i sa istih rijeka vodu pijemo. Ista zemlja
nas hrani. Svega nam je Bog dao, samo ono što traži Bog od nas je da imamo vjere
i ljubavi jedni prema drugima. To je ono što Bog zapovijeda svima, svim zemaljskim
narodima i svim ljudima. Bez uzajamne ljubavi nema istinskog i pravog ljudskog
dostojanstva. Toga nam treba. Ova velika nesreća koja je snašla nas, snašla
je i Albance. Snašla je da ne kažem i sve evropske narode.
Došla
nam je kao opomena od Boga da bi se probudili i da bi se u nama obnovila prava
istinska ljubav i to pravo istinsko čovjekoljublje jednih prema drugima. Neka
bi vas molitvama Svetih Makaveja i silom Časnog Krsta Gospod ukrijepio da ne
malakšete nego da budete sveti kvasac za sve one koji će se po vašem primjeru
vraćati na svoja ognjišta. Neka bi Gospod obnovio Kosovo i Metohiju prije svega
pravim istinskim ljudima, da u Boga vjerujući, Bogu se klanjajući, i jedni druge
poštujući zakon Božji održimo i na taj način ispunimo zapovijest Hristovu o
ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Na taj pravi način, vratićemo se svome
Svetome gradu Jerusalimu, svome Kosovu i Metohiji, svojim svetinjama i svojim
svetim ognjištima.
Blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga, molitvama svih Svetih neka bude na vama, na vašim porodicama, na svima onima koji će se vraćati na ovu svetu zemlju našu, na svim ljudima koji ovdje žive i koji će živjeti u budućnosti. Neka blagoslov Gospodnji počiva na vama sada i u vjekove vjekova. Amin.
Osojani, 14. avgust 2001. godine
Mitropolija Crnogorsko-primorska : Aktuelno : Saopštenja
Copyright ©1999-2000 Pravoslavna Mitropolija Crnogorsko-primorska. Sva prava zadržana.